“Magarac ima, očito, više imena-tovar, osao, pule, sivac ili sivonja, kenjac te, naprosto, magare. Sva nije zaslužio, neka su pogrdna. Bio je oduvijek koristan uz more i u zagori. Pomagao da se raskrči kamenjar, podigne vinograd, usiječe put, prenese teret, pokrene mlinski kamen, samelje žito. Na Mediteranu se često griješilo, češće nego drugdje, nazivajući njegovim imenom one koji ga nisu dostojni.
Magarac nosi svoj samar na leđima i uz oba boka, sprijeda i pozadi. Penje se uzbrdo i silazi padinom, uz obalu obale i diljem zaleđa. Po naravi je strpljiv, rijetko se protivi, još rjeđe buni. Lakše ga je natjerati na poslušnost negoli konja, pogotovo mulu. Nije mu potrebna potkova-kopito mu je otvrdnulo, nabijeno hodom i težinom. Bič nije nužan onome tko ga vodi. Mamuzu ne treba koga jaše. Svejedno mu je, ide li ispred gospodara ili ga prati. Pamti putove koji su strmi i kliski kao i one što su ravni i blagi. Ako zaboravi kuda je prošao, zastane i pričeka dok ga se ponovo ne uputi. Umije djenuti nogu na pravo mjesto u škrapi i škripu, da mu se ne zaglavi i ugane te da sam nađe oslonac i sebi i teretu na sebi. Oko mu je dvaput veće nego čovjekovo, vidi po dužini i širini, sprijeda i postrani. Kad naćuli uši i odjednom ih uspravi, čuje kudikamo bolje od svoga gospodara. Predosjeća kišu, uznemiri se uoči nevremena. Leži na slami, žvaće sijeno, pije vodu dugim i sporim gutljajima. Više drijema nego što doista spava. Kao da čeka hoće li ga netko munuti laktom i probuditi pa da se što prije vrati na posao i nastavi. Ponekad provede veći dio noći oslonjen na sve četiri noge ili pak, kad je najumorniji, podvije prednje ili stražnje pod trbuh i slabine te tako otpočine. Nije potrebno vezati ga, dovoljno je prebaciti mu ular preko plota-čekat će uz plot dok netko ne dođe po nj. Izgleda da umije plivati i, kad ide gazom preko potoka ili riječice, kloni se vira i zazire od brzaca. Muhe ga često spopadnu i okome se na nj, ponekad i ose, ne uspijeva ih odagnati mašući repom-kićankom navrh repa. Ponekad se baci na slamu u štali ili na tratinu u polju da tako protrlja leđa i iščeše grivu-to mu je, izgleda, jedna od rijetkih razonoda, možda jedina. Sam ne bira družicu s kojom će se pariti, drugi ga njoj privedu i pripuste-kao da i to čini više zbog dužnosti nego iz potrebe. S obzirom na veličinu magarčeva uda i istrajnost pri činu oplodnje, stara je medicina preporučivala sastojke i sokove njegova tijela za poticaj spolnoga užitka.
Tužno je vidjeti staro magare kako pokušava biti onakvim kakvim je bilo, vući kao što je vuklo, činiti sve što je nekoć činilo. Kad posve oslabi te napokon klone, počinju ga žaliti i oni koji su ga najviše mučili. Sive mu vlasi potamne, prorijede se, opuste. Pošto ugine, iskoristi se sve što je od njega ostalo. Na mnogim se obalama Mediterana sačuvao običaj da se s magarčeva trupla odere i koža te od nje napravi, primjerice, opanak, mješina ili čak bubanj-na njoj se mogu nazrijeti ožiljci koje nitko nije ni slutio.”
Mediteranski brevijar Predraga Matvejevića
0 komentari: on "Magarac"
Objavi komentar